Bila ja to apsolutna ljubav.

Kako može biti apsolutna ako je - bila!?

Lapsus.

To je apsolutna ljubav.

Jednostavno te volim, volim te takvu kakva jesi. Punu mana, s dvostruko manje vrlina.

Nisi prepoznala ono o čemu većina sanja.

Uvijek je bilo lakše otići i prepustiti se nekom drugom, nego li potruditi se oko onog 'krivog', oko onog 'netog'. Razumijem, ali ne shvaćam.

Nemam ti više što reći, mislim, imam, ali nemam ti više što reći, osim; Nadam se da ćeš naći ono što tražiš.

Svaka sličnost sa stvarnim događajima i osobama je slučajna.

Nakon pomnog razmišljanja, uzevši na koncu u obzir samo jednu od bezbroj usporedbi, upravo tu; da kruh i mlijeko koštaju približno jednako kao u Hrvatskoj, dok bi u isto vrijeme zarađivao dvostruko ili trostruko više, nego li ovdje. Shvativši enormne razlike iste sekunde je donesao odluku. Iskapivši kratku kavu, ustao se iste te sekunde i posegnuo u džep za deset kuna, ne bi li platio taj nekvalitetni espresso. Žurnim korakom sitigao je do automobila, sjeo u njega i odvezao se kući.


„Odlučio sam. Dugo sam razmišljao o svemu što si rekla. Idemo u Englesku.“, reče.

„Ljubavi moja, nije ni meni lako otići. U potpunosti razumijem da si trebao raščistiti neke stvari sam sa sobom.“, reče grleći ga. „Zaslužujemo bolje. Oboje zaslužujemo bolje.“

„Sutra ćemo rezervirati karte, slažeš se da idemo za najmanje mjesec dana?“, upita.

„Rezervirala sam ih jučer. Letimo 15.3.“, reče i krene skakat po sobi. „Jedva čekam. Jedva čekam.“, ushićeno će.

„Priuštit ću ti što god poželiš, ljubavi moja. Ići ćemo na ljetovanja u Španjolsku, na Havaje, kupit ćemo si makinu od auta i napokon kuću na moru. Nećemo morat pazit na svaku kunu i gledat u kojem restoranu ligne koštaju trideset, a u kojem trideset i pet. Kredit za stan otplatit ćemo u roku od četiri godine.“

Sutradan, otišli su kod svojih poslodavaca i dali otkaz, kako su šefovi normalni ljudi, nisu im stvarali nikakve probleme, čak štoviše, ispisali su papire preporuka, što je ovima od velike pomoći u zemlji u koju idu. Sve se riješilo u nekoliko dana. Automobil su prodali u kratkom roku, za nemalih šest tisuća eura. Na trenutke nisu bili svjesni koraka koje poduzimaju, iako su mislima već živjeli u Londonu.

Dva dana prije polaska, u roditeljskoj kući na proplancima Japetića, Marko je organizirao 'iseljeničku' zabavu. Bilo je podosta ljudi, najbliži prijatelji i rodbina. Vrtio se odojak, paralelno i janje, pilo se domaće vino, zabavljali su se baš kako i doliči jednom slavlju. Jozo, Markov ujak, koji ga je kao klinca nedjeljom sa sobom i svojim sinovima vodio na pecanje, prišao mu je i primio ga za rame.

„Marko, netjaće, volim te poput svog sina, nadam se da si svjestan toga, stoga nemoj zamjerit ujaku što će te pitati.“, reče.

„Pucaj Đoz, some stari“

„Sve se nekako brzo odvilo. Odlaziš, no zanima me jedna stvar. Završio si fizoterapiju, imao si respektabilan i dobro plaćen posao. Nije na meni da vodim tvoje račune, ti najbolje znaš da si uz redovnu plaću od sedam tisuća kuna znao natući još tri četiri tisuće sa strane. Žena ti je medicinska sestra, ima plaću kao i ti, kupili ste stan, je da je na kredit, ali Bože moj, drugačije ne ide. Nemate djece. Znaš li ti da tvoja strina i ja zadnjih petnaest godina, otkad sam otišao u mirovinu, živimo sa pet tisuća kuna mjesečno i apsolutno nam ništa ne fali? Pitam te kao muškarac muškarca, što ti je falilo ovdje?“, reče vidno zbunjen.

„Đoz, koliko god ja bio plaćen u ovoj zemlji, i dalje ću biti podcijenjen.“, uzvrati. „Ajmo mi popit još koju. Za bolji život. “, nazdravi.


"Tako je sine, nemaš šta ovdje radit. Aj Ž.", nadoda Markov otac.

Došao je i taj trenutak, Lanini roditelji dovezli su ih do Zadarske zračne luke Zemunik. Oprostili su se i ukrcali u avion. Za dva sata i dvadeset minuta prizemljili su na aerodrom Stansted, s kojeg su se, s dvije torbe od pedeset litara busem zaputili prema London Victoria Stationu gdje su unajmili taksi koji ih je dovezao do unaprijed unajmljene, malene, dvojne kućice u Epsomu, Miles Road 32 udaljene sat vremena vožnje od centra Londona. Brzo su se snašli, Lana je imala već dogovoren posao u obližnjem domu zdravlja, a Marko je otvorio maleni Centar za masažu. Radili su naporno, ali nije sve išlo tako glatko kao su zamišljali, naime, najamnina im je oduzimala pedeset posto ukupnih primanja, a gdje je još svakodnevna hrana, kava, cigarete, kino. Čak su nekoliko puta razgovarali i o povratku u Hrvatsku, gotovo pa je bilo sigurno da će se vratiti, sve do 27.8. kada je u prostorije Centra za masažu ušao Oliver Brown, njemu zasad još nepoznat lokalni biznismen.

„Želite li klasičnu ili sportsku masažu?“, upita ga Marko.

„Klasičnu.“, reče.

Brown, srednjih godina, sportske građe tijela skinuo se gol i legao je na trbuh. Stražnicu mu je Marko prekrio bijelim ručnikom i počeo ga masirati po leđima, vratu, nogama. Nakon, određenog vremena, Marko ga zamoli da se okrene, ne bi li mu utrljao ulje na prsa. Brown ga posluša i nadoda:


„Izdrkaj mi ga i dobit ćeš sto funti“, reče smirenim tonom.

Marko je od šoka ostao bez teksta. Ispričao se i izašao van iz sobe, primio se za glavu, popio čašu vode. „Sto funti, toliko ne zaradim u dva dana. Samo ovaj put.“ Vrati se i primi Browna za kurac. Idući dan Brown, je došao opet i ponudio mu isti iznos. Došao je i treći put, samo što mu je ovaj put ponudio dvjesto i pedest funti za oralni dio.

„Dobar si, preporučio sam te nekim svojim ljudima.“, zadovoljno će Oliver Brown.

Marko je do kraja godine kupio kuću u pristojnom predgrađu Londona, Lani i sebi kupio je automobile, putovali su u Španjolsku i na Havaje, jeli su po skupim restoranima... jedno popodne dok su birali lokaciju vikendice na Jadranu zazvoni telefon.

„Rekla mi je tvoja mama da Lana sada radi kao maserka u tvom centru!“, sretno će.

„Bila mi je potrebna pomoć.“, reče.

„Jesi li sretan, sine?“

„Jesam ujače“

Oznake: egzistencija, novac, politika, život, apsurd

Naslov današnjih novina intrigirao je svjetinu u tolikoj mjeri da je čak i rulja koja ne čita dnevne novosti pohrlila kupiti današnji primjerak. Ulicom se sumanuto rasprostiru zvuci mobilnih aparata, neobično glasno cvrkutanje ptica i neartilukiran lavež pasa iziritirao bi i najtolerantniju osobu na panetu. I mačke epohalno mijauču danas. Činilo se kao da je samo Sephen Horvath isključen iz tog, sveopćeg ludila, a tada je otvorio prozor na automobilu:

„Što se događa?“

„Upali radio.“, reče prolaznik s turbanom na glavi.

„Nemam radio, reci što se događa.“

„Princ i princeza dobili su petorke, objavljene su i fotografije.“, ushićeno će.

Stephena zahvati ludilo. Sve što je trebao napraviti, jest; ne spuštati prozor. The Galaxy Times, u vlasništvu kraljevske obitelji danas je uprihodovao godišnji proračun grada sa četvrt milijuna stanovnika, otprilike isto kao i prethodne godine i pretprethodne i pretprethodne i pretprethodne i pretprethodne... Aristokratska izdrkotina.

Uobičajen dan, vruć i sparan. Kabinet predsjednika upravo je na izvanrednoj konferenciji za novinare potvrdio jučerašnja nagađanja o prvom napadu takve vrste. Po hitnom postupku sazvana je sjednica vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, na dotičnu pozvano je i stotinu renomiranih znanstvenika uključujući i tvorca Johnatana Naxitumiciciyja. Mediji su obasipali raznim naslovima, a na ulicama u tren se našlo nekoliko stotina tisuća ljudi. U srijedu, oko deset sati ujutro policija u Los Angelesu zaprimila je panični poziv iz Malibua. Došavši na mjesto incidenta zatekli su kvavog glumca Billa Murrayja koji je upravo prije nekoliko trenutaka dao izjavu za CBS:

„Baš kao što i svako jutro činim, prije nego li se probudim odem po novine ispred kuće. Odmah nakon odem popit juice u kuhinju. Rhianna ga je upravo završavala. Nisam joj se obraćao sve dok nije donijela sok i tada sam joj rekao da ode gore pospremit sobu. Još uvijek sam u šoku. Enormnom snagom iščupala je Jack Lalanne blender iz zida i počela me tući njime. Po glavi. Jedva sam se izvukao. Želim upozoriti svijet na opasnost u koju ni sam nisam vjerovao.“

Model kućnog robota HumanoidX prodan je u pola milijuna primjeraka diljem planeta i bit će povučen tokom ovog mjese...

„Shakira, ugasi televizor i dođi počistit ova pseća govna, neću ti sto puta govorit.“, reče. Shakira ustane, pogleda staricu, krene prema njoj i počisti pseća govna.

Njezin izraz lica, mio i sladak kakav je inače jutrima, otvorenih usta, usana stisnutih uz jastuk i nježno zatvorenih kapaka po drugi put remeti zvonjava. Svjesna svoje jutarnje lijenosti budilicu je smjestila na prozor. Prevali se na leđa, rastegne i „Jaaaahh..“, zjevne. „Mljac, mljac.“, proizvede zvuk. „Pa dobro, jesam li štakore jela?“, reče i naglo digne lijevu ruku. Gledjaući je tako, u zraku, zamišljala je neku vrstu dizalice koja će ju povući van iz kreveta i svakakvih joj još ideja proletilo glavom u tih par minuta razbuđivanja. Skupi se, pa s glavom zabijenom u jastuk napravi pokret i nađe se na koljenima, izdahne i napokon ustane. Takva, raščupana, sada već pomalo svjesna novog dana dotabanja do kupaonice i krene u temeljitu dezinfekciju jutarnjeg zadaha. Vrijeme koje je prolazilo za vrijeme četkanja zubi, pošto nije znala kud bi s očima, ritualno je u ogledalu koristila za traženje, kojim slučajem, zalutalih prištića. „Pu pi“ (op. a. „Tu si“), promrmlja s pjenom u usitima, zagrize četkicu, oslobodi ruku i istisne samo njoj vidljivog kurvinog sina u blizini desne slijepoočnice. Ispljune pjenu, pogleda zube i umije se, stavi maskaru i pojuri se obući. Nikada nije imala problema, poput većine običnih žena s pronalaskom dnevne, radne odjevne kombinacije. Što god bi nabacala na sebe, njen izgled bio je oličje ljepote.

Izlazeći van iz stana, susjeda, Veronika Prepušt, crvenokosa sedamdesetogodišnjakinja, udovica bivšeg predstavnika stanara Teodora Prepušta, inače istaknutog botaničara, u bademantilu i s viklerima u kosi, u hodniku zalijevala je cvijeće što je ovaj nesretnik za sobom ostavio.

„Vjeruješ li mi, Mala, da sam znala, nikad ja ne bi Teodoru rekla da. Pogledaj ti što on meni ostavi, pa to Majka Božja ne može nasmagat vodom.“, reče.

„Veronika, pa lijepo ti je rekao da ih pokloniš nekome. Gunđalo jedno.“, reče toplo se smješkajući.

„Mala, ne kenjaj, kako ću poklonit nekome svog milog Teodora? Teo moj..“, uzdahne prstom prolazeći po listu Mimoze koji se nježno zatvori, pa nastavi: „Slušaj. Danas radim buhtle, nacrtaj se poslije posla kod mene, tempirat ću šest.“

„Mila moja Ve. Donest ću Prošek.“, izgovori grleći staru ženicu.

„Bez njega mi nemoj ni dolazit. Ajde, bježi sad.“

Samo što je sišla dva kata niže, začuje zvuk udarca prazne plastike i Veronikin poluhrapavi glas: „Teodore Mjaku li ti Božju.“

Zakoračivši iz zgrade obasja ju sunce, buka svakodnevice opkoli slušne kanale, a korak života podsjeti na rutinu. Ulice pune duša, koje kao izgubljene koračaju vrlo znanom cilju, neke gledaju u pod, neke u stranu, nađe se i poneka koja bleji u naoko beskonačnu plavu kupolu. Ptice se ne čuju, i one šute. Mačaka nema. Psi su u stanu. Mrave ne vidiš jer ih se ni ne sjetiš, po njima gaziš. Samo beton i beton i još betona i pokoja narančasta cigla tek toliko da razbije monotoniju ovog kina.

Petnaest je minuta do osam, kao i obično, provukla je karticu i ušla u prostrani hol sa šalterima. Atija* je, kako to inače biva u petnaest minuta do osam, upravo završavala glancanje poda ispod centralnog stola sa reklamnim materijalima.

„Jutro Atija.“

„Ko' zadnja tri dana ostavlja soc od kafe u džezvi i mrvice od kruha na stolu da se gamad skuplja? Pa jesmol' se mi lijepo dogovorili da će te vi frljacit sve šta se frljacit taj dan treba, da ja samo dođem i pokupim vreću? Jel jesmo? Pa ljudi moji ja ću svisnut', nije men' plaćeno to što se ja usafunjam oko vaši hatljavih pizdarija, i sve to na veresiju. Ja, ovaka kljakava. I onaj ibrk ostavte' tamo na penđeru pun hamulje da se uščuti, majket' mile. Čisti Atija, čisti. Ma nemoj. Nemoj mi ništa pričat'. Dosta mi je za danas.“, u dahu će. „A Tona će me čut, tetku li mu njegovu nakiđurenu. Pa nisam ja vesla sisala. Ćao.“, nadoda i ode.

Svi su odavno navikli na simpatičnu, skromnu i radišnu Atiju, koja, osim što im u maniri značenja svoga imena svaki petak donese krumpirušu ili baklavu, služi i kao besplatni tečaj jezika. Ubrzo nakon čistačicina monologa počeli su pristizati i ostali. Prvi je ušao upravo Tona, za njim Anđela, pa Tamara, Kikić, Vlasta, Ljerka i zaštitar Vodonoša, koji se nije puno razlikovao od ostalog inventara. Ljudi s posla. Neke voli, neke simpatizira, a neke se trudi što više izbjegavati.

Vrijeme, iako monotono, prolazilo je relativno brzo. Ljudi cirkuliraju od ranog jutra; uplaćuju, štede, žale se, plaćaju, prigovaraju, neki su pristojni i indiferentni, neki zadrže bijes u sebi pa se kasnije izviču na djecu. Neki, pak psuju:

„I ja sam budala što sam dizao kredit kod vas. Gamad lihvarska. Tuj, jebem li vam žarku tavu.“, reče plačajući ratu.

Jedanaest je sati i nešto sitno minuta, otvore se pomična vrata banke, a sunčevo svjetlo obasja hol i na trenutak ponovo zamijeni neonske žarulje. Visok čovjek u crnom odjelu, prosječna izgleda uzeo je listić s rednim brojem. "Blik: B69"

„Ana, jesi li to ti!?“, prozbori.

Ana ga pogleda. Oči joj zasuze, vrijeme stane i u sekundi se premota.

Njen izraz lica, mio i sladak kakav je inače jutrima, otvorenih usta, usana stisnutih uz jastuk i nježno zatvorenih kapaka po drugi put remeti poljubac. Svjesna svoje jutarnje lijenosti, prevali se na leđa, rastegne i „Jaaaahh..“, zjevne. „Mljac, mljac.“, proizvede zvuk. „Pa dobro, jesam li štakore jela?“, reče i za ruku primi ljubav svog života.

Atija na arapskom: poklon/frcaljiti-baciti/usafunjati-oznojiti/ibrik-posuda za vodu/prenđer-prozor/hamulj-prljava voda

Ključ u bravi okrenuo je dva puta ulijevo; 'škljoc-škljoc.' Otvorivši prekjučer postavljena protuprovalna vrata, miris lavande obavio mu je čitavo tijelo, baš kao atmosfera Zemlju, i Sunce ga je obasjalo kroz, koliko visoke, toliko i široke prozore. Svaki put osjetio bi esenciju života, onakvog, kakav bi trebao biti; prkarasan i mirisan, spokojan, nevin i čist. „Koja prokleta iluzija. Koja prokleta laž.“, reče i zatvori vrata. Pohitao je do kuhinje, otvorio slavinu i natočio vodu u čašu i napio se vode i opet natočio i popio i opet natočio i potom čašu vode istresao na glavu. Produžio je do zamrzivača i izvukao vreću leda. Dvije kile leda. Rasporio ju je i istresao led u lavor koji je spreman čekao na radnoj površini i zajedno s njim u rukama produžio do blagavaonskog stola i položio lavor na stol i sjeo na nedavno kupljenu stolicu. Par trenutaka gledao je u prazno, a zatim uronio glavu u lavor leda dok mu lice nije utrnulo. Nakon što je izvadio glavu iz lavora, koja već odavno ima oblik, a sada i boju pavijanove guzice, nonšalantno je prošetao do radne sobe i sjeo na novu kožnu stolicu, za novi radni stol i iz ladice izvadio blok i olovku. Dopustio je lavandi još jednom da ga obuzme svojom prividnom ljepotom, a potom počeo:

„ Opaziti nešto poput mirisa lavande, udahnuti njenu esenciju, ravno je vjerničkom konstruktu raja. Ne samo lavanda, bilo koja biljka i njena esencija zadužili su nas, ljudski rod, proglasiti ih božanskim biljkama, tako, analogijom bez problema možemo doći do spoznaje da je naš planet, zapravo raj, u teološkom kontekstu gledano. No, kopka me nešto; ako istinski uživam u esenciji lavande, zašto je ona limitirana opažanjem? Opazim li je na trenutak, idući je već nema jer ju ne opažam radi neke stote stvari na umu i radnje koju obavljam, ne pridajem joj pažnju. Tada, ona kao da ne postoji dok u isto vrijeme postoji, što će reći da ću ju osjetiti opet tek kada je se sjetim. Tako je sa svime, sa cigaretom, sa šalicom kave, sa stolom, zidom, cestom, ljudima, prijateljima. Sve postoji dok tom nečem pridaješ pažnju, no prestaneš li s pridavanjem pažnje.. Balans je u pitanju, možda. Ako je, kakav je to balans između krhke i mirisne i ljekovite biljke poput lavande i čovjeka nasuprot nje? S jedne strane imamo nju, takvu kakva jest, dok s druge, također ne tako čvrsto i poprilično uništivo stvorenje poput čovjeka, koji je baš kao i biljka podložan roku trajanja, no ima jednu distinkciju koju ova pak nema – inteligenciju.

Imati moć otrgnuti tu lavandu i staviti ju u ormar pa neka se bori protiv moljaca. Imati istu tu moć, pa počupati nekoliko hektara nasada lavande, zapakirati je u milijun malih jastučića i prodavati svaki za dva eura bogatim nijemcima u funkciju reguliranja prometa njemačkih žohara u njemačkim ormarima i nakon nekog vremena zaraditi dostatnu količinu novaca za obrazovanje vlastite debele djece, koju je taj netko čitav život šopao koncentratima tisuća raznih proizvoda koji su netom prije posađeni, a zatim i počupani iz zemlje. Ne vidim ništa sporno u spomenutom, lavanda za razliku od čovjeka ima razumijevanja, pa i dalje raste, milom ili silom. Problem nastaje kada to neko pretilo dijete, u ovom slučaju sin lokalnog uzgajivača lavande izraste u još veću, ali razmaženu nakupinu bjelančevina, pa mu tako otac za rođendan kupi mašinu. Kako je debeli još u četrnaestoj godini poševio vjeroučiteljicu samo jer joj je obećao količinu lavandinog sapuna za pičku, tako se i propio u istoj, a već u osamnaestoj nehotice zgazio profesora emeritusa kaznenog prava i njegovu desetogodišnju unučicu. Lavanda još uvijek igra ulogu. Dotični, moćni lavando posjednik, izvlači sina da se brani sa slobode. Dalje mi je muka pisati, iako postoje dvije solucije, no vjerojatnija je ova pozitivna za debelog. Jel' to taj balans?

Jasno, ne možemo birati kakva će nam djeca biti, debela i mršava, priglupa ili pametna, ali možemo biti uzoran i odgovoran roditelj. Ako smo baš takav roditelj, taj roditelj dalazi do jednog drugog problema, pogotovo ako je intelektualac. Iako je uzoran i odgovoran, iako takav u pravilu i mora biti, zašto je uopće išao raditi djecu? Zašto takav roditelj nije razmislio u kakvu agoniju i sjeban svijet donosi svoje dijete? Zašto nije razmislio o okolnostima koje vladaju ovim svijetom? Zašto nije razmišljao o tome da će to dijete jednom biti staro i bolesno i da je smrt, svakako neizbježna? Sebičnost? Strah od samoće? Vjerujem da nečija majka, a bome niti otac intelektualac nikada nisu niti razmišljali da će im dijete, koje je igrom slučaja, kako to inače biva - genijalac koji je nekoliko desetaka godina kasnije našao formulu za nuklearnu lančanu reakciju, a kasnije, sa timom ostalih genijalaca razvio oružije za masovno uništenje. Ispada da je u neku ruku inteligencija toliko inteligentna da iskorijeni samu sebe, očito. Kasnije je taj genijalac ostatak života licemjerno žalio za ultimativnim zlom koje je načinio, no od strane inteligentnih ljudi nagrađen je najvišim priznanjima za to zlo, nagrađen gromoglasnim apludiranjem dok mu je kralj dotične države osobno brisao guzicu za vrijeme velike nužde. Kasno je za žaljenje. Pritiskom jednog jedinog gumba sposobni smo sjebat jedinstvenu esenciju postojanja. Razjebat lavandu.

Pišem ovu poruku jer odlučio sam ne biti više suučesnikom ovog ludila. Ovo što ste pročitali napisao je sada već mrtvac, bivši čovjek i bivši predsjednik uprave banke koja je suodgovorna za multinacionalnu, multimilijunsku kreditnu prevaru. Prošli tjedan obnovio sam stan, moja posljednja volja jest da ga se zapečati na idućih sto godina, a zatim i donira muzeju apsurda.

Nosite se svi u kurac.

S poštovanjem,

Ivo Skender“

Odloživši olovku odgurnuo se o stol, zavrtio jedan krug na stolici, ustao i otišao niz dugački hodnik. Čulo se kokodakanje. Otvoriši vrata spavaće sobe, iduće tri minute lovio je jutros kupljenu kokoš od lokalnog kralja peradarske industije. S kokoši pod jednom, dragajući joj resicu s drugom rukom, zaputio se prema kuhinji dok je ona zbunjeno vrtila glavom. Položio ju je na radnu površinu, lijevom rukom ju držeći baš onako kako mu je mesar objasnio i izvukao mesarski nož iz ladice. Zamahnuo je i zaklao kokoš, čije je obezglavljeno tijelo od šoka ispustio iz ruke, ono je palo na pod i počelo trčati takvo nakaradno po kuhinji, zabijalo se u balkonska vrata sve dok živci nisu prestali raditi. On je, u još većem šoku, pohitao popiti tabletu za smirenje. Vratvši se, podigao je kokošje tijelo i stavio ga u sudoper i zalio ga vrelom vodom. Nakon što je očerupao kokoš, po receptu ju je spekao na dvjesto i dvadeset celzija, u međuvremenu se okupao i obrijao i obukao najbolje odijelo. Još jednom obišao je stan i nauživao se lavande i sunčeve svjetlosti, a zatim prišao telefonu i utipkao broj hitne službe.

„Hitna.“

„Skender pri telefonu, upravo za jednu minutu ću si oduzeti život, adresa jest Lea Szilarda 235.“, reče.

„Gosp...“

„Vrata su otvorena.“

Hitna pomoć došla je točno za dvije minute i trideset i osam sekundi. Vrata na zadnjem katu zgrade zatekli su otvorena. Zazivajući Ivino prezime zapazili su ga već nakon par koraka za stolom u sjedećem položaju, u blagavaonici, ispred friško pečene kokoši na pladnju. Gledao je u njih bez treptanja i tokom cijele obrade nisu pronašli nikakve znakove suicida. Na bezbroj postavljenih pitanja, niti na jedno nije odgovorio, niti je trepnuo. Iako živ, Ivo Skender bio je mrtav.